Zovem se Mevzeta, rođena sam 1959. u Goraždu, kasnije preselila u Sarajevo, tu sam se školovala. Majka sam dva sina, udata. Završila sam srednju ekonomsku školu, radila sam u Vranici, trenutno u penziji, povremeno radim. Volim se kretati i komunicirati sa ljudima. Moji ženski satovi su mi više sjećanje i uspomena nego praktična stvar.
Trenutno ne nosim sat jer mi se pojavila alergija na metal, a i inače zbog pacemakera ne nosim ništa metalno. Inače imam dva sata, jedan je Aretta koji sam dobila od oca kada sam se udala. Nosila sam ga dugo. To je onaj mali okrugli sjajni sat, sa kožnom narukvicom. Muž mi je kupio mali kockasti satić koji je bio pozlaćen da pokušam nositi zbog alergije, ali mi je i on ostavljao trag. Sada je u nekoj kutiji, čak sam ga i nosila kod urara da ga popravi, ali je rekao da nema dijelova jer se to davno koristilo. Muž i sin koriste Swatch.
Moji ženski satovi su meni draga uspomena, mada ih trenutno ne nosim ne bih voljela da ostanem bez njih. Čuvam ih u kutiji i svako malo se sjetim te h pogledam, izvadim, stavim na ruku i odmah se sjetim kako je bilo kada sam ih dobila i ožive mi ta vremena.
U moje vrijeme ženski satovi su bili nešto posebno, malo koja žena je imala sat. Kao i muškarci, tko je imao sat i auto, isticao se. Predstavljalo je moć, prestiž. Tada nije puno ljudi imalo sat. I obično svi, kao i danas kada pogledamo u čovjeka i vidimo dobar, moćan sat, djelovao je kao osoba koja ima.
Kad bi se ženski satovi danas tako ponovo cijenili, naravno da bih voljela to vidjeti na taj način. Jer znam tu marku kao nešto kvalitetno i imam već neko povjerenje. Naravno da bih znala prepoznati i kopiju. To bi bio sat koji, kada bih ga kupila, znala bih što sam kupila.…